U davna vremena

Povijest začina i začinskog bilja seže do samih početaka čovječanstva. Uporaba začina spominjala se još u svicima starijim od 5000 godina koji potječu iz sumerskog doba. Stari su Egipćani koristili mješavine začina kako bi balzamirali svoje mrtve. Tradicionalna kineska medicina proizvela je prve almanahe za začinsko bilje, a poznati je liječnik Hipokrat upotrebljavao ljekovito bilje. Stari su Grci čak posvetili određeno začinsko bilje svojim bogovima.

Zlata vrijedno

U srednjem vijeku i renesansi začini su odigrali važnu ulogu u gospodarskom i političkom životu Europe, što se može usporediti sa značajem kojeg danas ima nafta. Njihova vrijednost ne potječe samo od okusa. Oni su se koristili za konzerviranje hrane pa su zato bili neophodni za preživljavanje, a uz to su činili i osnovu mnogih lijekova.

Procvatom trgovine začinima obogatile su se mnoge arapske zemlje, kao i talijanski gradovi-države, a kasnije i kolonijalne sile. Stoga ne čudi što su svoj monopol branili doslovce do smrti. Mnogi su krijumčari ostali bez glave jer su potajno izvozili začine.

Najskuplji je začin današnjice šafran, a slijede vanilija i kardamom. Čak je i papar, koji je u međuvremenu postao svakodnevni začin, bio od ključne važnosti, a težina mu se mjerila u zlatu. Izreke poput „imati zrno soli u glavi“ ili „sol zemlje“ potječu iz ovog razdoblja. Cimet je također bio jedan od najvrednijih začina. Godine 1530. trgovac Anton Fugger upotrijebio je goruće štapiće cimeta kako bi pred carem Karlom V zapalio mjenicu koju mu je ovaj izdao te tako pokazao koliko je bogat.

Kako je otkriveno začinsko bilje

Arheološki su nalazi pokazali da su u kameno doba ljudi u jelo dodavali kumin, dok čimpanze, koje su ljudski rođaci, biraju ljekovito bilje s antibiotičkim svojstvima. Začine i začinsko bilje koristila su i keltska i germanska plemena, a iznimno su ih cijenili u antičkoj Grčkoj i Rimu.

U prvom je stoljeću rimski vojnik i intelektualac Plinije Stariji detaljno opisao učinke koje začinsko bilje ima na gotovo sve poznate bolesti. Rimski general i gurman Lukul bio je također svjestan blagodati začinskog bilja. Već je u 12. stoljeću Hildegard von Bingen, „prva njemačka liječnica“, u svojim radovima otkrila iscjeliteljsku moć začinskog bilja.

Zahvaljujući rimskim vojnicima, a kasnije i kršćanskim redovnicima, začini su dospjeli preko Alpa. Karlo Veliki izdao je nalog da se u svakoj kraljevskoj rezidenciji i imanju pod vlasništvom kralja zasadi vrt sa začinskim biljem. Biljke su se koristile kao začini, za liječenje i konzerviranje, ali i za uklanjanje nametnika. Dugo su vremena manastiri i samostani brižno čuvali tajnu o tome kako se začinsko bilje može koristiti u liječenju. Njihovo se znanje prenosilo usmenim putem sve dok izumom tiska nije postalo dostupno velikom broju ljudi. Naposljetku je vrt sa začinskim biljem postao moderna pojava. Činilo se da je moderna medicina u posljednjih stotinu godina otjerala vještice koje su prakticirale biljnu medicinu. Međutim, u posljednjih se nekoliko desetljeća dogodio još jedan pozitivan preokret.

Praznovjerje pokreće mase

U antici se vjerovalo u iscjeliteljsku moć začinskog bilja, no kasnije su se pojavile i druge primjene koje se nisu nužno odnosile na ljudsko zdravlje. Takav je slučaj sa začinima i začinskim biljem za koje se smatralo da imaju afrodizijačka svojstva. U njihov se učinak često počelo vjerovati zbog starih antičkih ili srednjovjekovnih legendi. Primjerice, navodno su nimfe u Homerovoj „Odiseji“ koristile peršin kako bi zavele Odiseja. Danas znamo da peršin sadrži eterično ulje apiol koje povećava muškarčevu potenciju stimuliranjem mokraćnog sustava. No, ostaje pitanje koliko tog začinskog bilja treba staviti u jelo da bi djelovalo!

Ostali začini, poput vanilije, navodno uzbuđuju ljude svojom aromom koja podsjeća na ljudske feromone. Vjerojatno su zato manastiri i samostani zabranili korištenje vanilije: smatralo se da uzrokuje nepoćudno ponašanje.

Budući da je požuda povezana s mirisom, razumljivo je zašto se mnoge aromatične biljke smatra afrodizijacima, poput muškatnog oraščića ili koromača. Tvar koju sadrže, estragol, možemo naći i u sjemenkama anisa, bosiljku i limunskoj travi.

Popis začina s afrodizijačkim svojstvima nadopunjuju još i šafran, đumbir, mirha, korijandar. Đumbir, čili, gorušica i cimet samo su još neki od članova biljnog svijeta koji stimuliraju um, tijelo i duh, i to ne samo u erotskom smislu.