|
AnisDrugi nazivi Aniš, slatki januš Povijest Anis je jedan od najstarijih začina, a potječe s Bliskog istoka i s otoka u istočnom Sredozemlju. Koristio se prije 3500 godina u Egiptu. U antičkoj Grčkoj anisom i drugim začinima aromatiziralo se vino. Navodno je Pitagora iz Samosa hvalio kruh s anisom. Rimljani su donijeli sjeme u Toskanu. U starom Rimu pekarski proizvodi s anisom jeli su se nakon obroka. U srednjem vijeku uzgoj anisa proširio se širom Europe. U to vrijeme ušećereni anis jeo se za bolju probavu. Tada se proizvodio, i još uvijek se proizvodi u Francuskoj. Prvi doseljenici ponijeli su anis sa sobom u Novi svijet, gdje su ih šejkeri uzgajali u medicinske svrhe. U Indiji se sjemenke anisa i dalje koriste za probavu i osvježavanje daha nakon jela. Anis se koristio kao miris u mnogim zemljama. Danas se uzgaja u Španjolskoj i Turskoj, kao i u drugim bliskoistočnim zemljama te Indiji. Botanički podaci Anis pripada porodici štitarki i u rodu je s komoračem, koprom i kimom. Naziv je dobio jer su ga zamjenjivali s koprom, koji se na grčkom zove aneeson ili aneeton. Jednogodišnja biljka naraste do otprilike pola metra i cvjeta bijelim cvjetovima od srpnja do rujna. Sami su cvjetovi vrlo maleni, no dolaze u velikim štitastim cvatovima. Kao začin se koriste zrele ovalne mahune sa sjemenkama koje se razvijaju iz cvjetova. Okus Anis ima intenzivan, slatko-pikantni okus, sličan sladiću i pomalo voćni, zbog čega je među djecom popularniji od komorača ili kima. Sadrži do 4% eteričnog ulja, čiji je glavni sastojak anetol. Anis ima okus sličan zvjezdastom anisu, iako nisu u rodu. Anis u kuhinji
Anis je vrlo pogodan za uporabu u kuhanju i pečenju. Više o anisu |
|
